facebook

Милан Миленковић: Рађање касте

Милан Миленковић: Рађање касте

Ако су ови протести и контрапротести, који нас малтретирају овог пролећа нешто доказали, то је да је политичка назови елита у Србији срасла и да се хомогенизовала. „Власт“ и „опозиција“ су само конструкти, појавни облици касте и то што неко игра ову, или ону улогу, нема никаквог утицаја на друштвено кретање.

Србија је, наиме, друштво које је потонуло у жабокречину и које је лишено било какве друштвене динамике. Протести и противпротести су само привидна динамика и суштински делују, и једни, и други, као стабилизатори система, иако остављају привид да се хоће некакве промене. Које промене? Неће више бити дивљег капитализма? Страних инвестиција које пустоше српски буџет? Неће бити приватизација?

Привидни обрачун унутар касте се, дакле, не одвија да би се нешто у друштву променило, јер сви имају исте циљеве, већ да би се прерасподелили положаји и материјална добит унутар касте.

У ту сврху се ангажују велики материјални, медијски и људски ресурси и због тога се и и и стиче утисак да је друштво заталасано и покренуто, док оно, у суштини, стоји у месту, јер се ни једно озбиљно питање српског народа, српске државе, привредног облика, или расподеле, није ни додирнуло. Друштвено кретање и није ход по улицама, или урлање преко медија, већ подразумева  промене у друштвеној бази: у својинским облицима и производним односима.  Српска каста је, од самог формирања почетком овог миленијума, своје место пронашла у служењу Западу и сасвим је задовољна тиме да влада у име страних амбасада у Србији. Тиме је конзервирана друштвена динамика и не само да је конзервирана – она је ограничена материјалним потребама касте, која зарађује на друштвеној статици. Зато су реформе сталне, а промене никакве. Реформе, стога, треба схватити као учвршћивање и радикализацију пеотооктобарског модела друштва, у чијем срцу се налази грандиозна пљачка Србије и српске сиротиње, отимачине власништва, дивљег капитализма и медијског слуђивања.

Није далеко дан када ће се, јер је то у логици ствари, привидно зараћене стране у привидном сукобу, изљубити међусобно и братски поделити положаје. То неће, бар не у првом тренутку, бити широко прокламовано, али ће временом почети да се појављују иста она објашњења као када су Весић, или Мали, или Ана Брнабић, прешли у владајућу екипу.

Улични шетачи, који мене неодољиво подсећају на екипу зомбија из Игре престола, су делом састављени из партијских активиста и чланова НВО који ће нешто вајдити, без обзира на исход протеста, јер учествују у стабилизацији система, док већина шета и галами за сендвич, или без сендвича, а свакако без мозга и користи. Идиотски захтеви за „нормалном“и „здравом“ Србијом су медицинске природе, а не политичке. Сви захтеви опозиције су тако дизајнирани да не окрње систем, јер се нормалност и здравље не могу дефинисати, али би захтев за престанком приватизације, или шкартирањем страних инвеститора, били веома конкретни и опипљиви. Зато таквих захтева и нема.

Исто важи и за медије: опозицији медији нису потребни из неких начелних разлога, јер Вучић и његова екипа ионако по васцели дан  причају причу коју би и опозиција причала, али су медији потребни да би се представници шатроопозиције персонално боље углавили унутар касте, уз исту причу. Кад би они причали неку другу причу, Вучић би их и пустио на телевизије које контролише, али опасност и лежи у томе што је прича иста и онда само укус публика, односно бирача, одлучује коме ће да додели положај унутар исте парадигме. Што би Вучић ризиковао да неко на екрану изгледа боље, лепше или паметније од њега? Када би постојале другачије идеје, или другачија визија друштва, угрожена би била читава каста, а не само Вучић. Он добро зна како је преузео причу Демократске странке и не жели да проба срећу с тим да неко  преузме његову причу.                    

Занимљиво је и следеће питање: у Савезу за Србију се налазе Тадић, Лутовац, Ђилас, Борко Стефановић, Зоран Живковић и још неколико шампиона Демократске странке, који су се уредно разишли и основали своје странке; како то да нису могли заједно у ДС-у, а могу у СзС? Као да нека невидљива рука препакује српску политичку сцену и одређују ко ће с ким и где.

Исто важи за шатриотску сцену, која се врти као пропелер и где је веома мало оних који могу да се похвале да нису прескакали из једне патриотске организације у друго, док се нису саплели и улетели у неку еврооптимистичку странку. Пусте паре…

СзС је формирао преговарачки тим за разговор са Вучићем и изгледало би чудно да су то урадили, а да нису добили миг да је овај расположен за разговор, ако и да су му расположење за разговор са опозицијом подигли наши страни господари. Остаје нам да гледамо развој догађаја, који иде у правцу или двопартијског, или једнопартијског система.

Насловна фотографија – један снимак из историје протеста у Југославији. Београд 27. марта 1941. Аутор фотографије је непознат редакцији.

About The Author

Related posts

18 Comments

  1. vilogorski

    Jedan od retkih tekstova na portalima da je uvodno zapažanje odlično, odnosno bolje rečeno tačno.
    Noćne more su postale stvarnost. Narod ovdje živi već 30 godina svoju noćnu moru iz koje se ne može lako probuditi. Društvo je izgrađeno od raznih, većih ili manjih apsurda s kojima se mi kao pojedinci nemoćno suočavamo. Malog čoveka, radničku klasu koja je živa zakopana više niko i nikad ne vrati kao društvenu vrednost jednog neroda. Kaste političara se njima koriste za održavanje na vlasti. Beznađe sam tada smatrao, a i danas smatram, stanjem duha kod nas.Bojim se da su ideologije mrtve.
    Evo moje analiza:
    Cela ova ujdurma ima duboko smislen cilj, koji će poprimiti realan ishod u samoj realizaciji rešenja kosovskog problema. Koako? Jenostavan sled događaja nagoveštava suptilno kordinisanje kolektiviteta u pravcu pomirenja dezorijentisane srpska mase, ka prihvatanju realnosti. Evo već se u medijima prikazuju ispitivanja javnog mnjenja i sve veći procenat ispitanika je uvereno da je Kosovo izgubljeno. Dobro Kosovo nigde i nikad neće otići odavde, ali se mora prihvatiti politička i upravna redefinicija real političke doktrine tako da se uvede stabilno funkcionisanje te teritorije.

    E sad su svetski stratezi smislili jednu zaista suptilnu politički doktrinu i primenili na našu političku scenu. Za Makedoniju je bila po maksdonskom scenariju za Crnu Gori po grnogorskom i vidimo da obadva funkcionišu.

    Ideja kod nas je bula da se pred narodom odigra sukob opozicije i vlasti. Načelno opozicija napada autokratu Vučića i njegove ministre, nikako ne pominjući probleme koji tište običnog čoveka. Vučić objektivno jači tera inat. Sve se radi da se narod uveri da je Vučić nezamenljiv i da on jedini može da se uhvati u koštac sa ovako velikim izazovima. Javno mnjenje nemajući kud daje Vučići odobrenje da reši piatanje Kosova po nacrtu koji su skrojili drugi. Rusija, EU, USA i Kina. I samim tim nezadovaljn sloj građana u Srbiji i na KiM neće imati argumente za neke velike proteste.

    Dalje svi učesnici u toj prestavi se povlače sa političke scene. Odlaze u penziju. Na političku scenu stupaju novi likovi donosi se novi Ustav i Srbija a i KiM dobijaju novu istorijsku šansu ulaska u EU i investicije za oporavak Zapadnog Balkana.

    Reply
  2. Бобан Стојковић

    Тешко да је ова слика са мартовских протеста, нешто се не види баш најбоље али као да су то слике Лењина, Тита у униформи, тада једино да су могли да му нађе слике у аустроугарској униформи и на једном месту пише живео друг Тито, нешто сумњам да је на протесту против потписивања пакта баш учесницима протеста било у првом плану да носе натписе те садржине, питање да ли је шира јавност знала како изгледа Тито, камоли да је толико слављен и вољен у народу у том периоду.
    Ово би ипак требало да буде поратна фотографија или можда при крају рата по ослобођењу. ,

    Reply
    1. Александра Миленковић

      Opaske su ti na mestu kada pođeš od pretpostavke da je „narod“ na demonstracijama izbacio Titovu sliku zbog popularnosti i sličnih razloga. Naravno da nije, jer nije mnogo ljudi iz naroda znalo za njega. Komunista je tada bilo jedva šest stotina. Ako znamo da se skupu pridružila grupa komunista sa svojim jasnim parolama i zahtevima, te da je Tito bio njihov nezvanični vođa od 1937-me (zvanično od 1939. ili 1940.), ne čude njihovi transparenti sa slikama i Lenjina i Tita.. I mene zbunjuje uniforma i samo me ona navodi na mišljenje da je ovo neka fotografija iz oslobođenog Beograda. Na žalost, ne može se ući u trag izvoru ovog snimka, a sajt sa koga sam ga preuzela ne navodi isti. Takođe je bila bezuspešna i pretraga uz pomoć programa, koji su za to namenjeni.

      Reply
  3. Vanila

    Opozicija je kao protiv teg na radilicil. Kada su u ravnotezi obezbedjuju normalan rad drzave, pardon motora. Upravo to sto naglasavate i jeste problem kontrolisano i smisljeno delovanje opozicije. Onog momenta kada se postavi pitanje porekla imovine ali od 90-e mozemo da pricamo o politici sve drugo je parodija na Alan Ford.

    Reply
  4. Vanila

    …osim toga ne vlada nama politicka partija na vlasti i sl. Nama vlada ideja koju sprovode a menjajuci partije koje realizuju njihove ciljeve dele odgovornost da ne dodje do Rumunskog scenarija. Na vlasti su bili i ovi i oni ali su zajedno prtili put ekonomskoj okupaciji …

    Reply
    1. vilogorski

      Otprilike da je to ovo 😉

      Kako je lepo biti glup!
      O, kako je lepo biti glup!
      Stoka ume da nervira,
      gutaj šta ti se servira,
      kako je lepo biti glup.

      O, kako je lepo biti glup!
      Kako je lepo biti glup!
      Bolje mozak sakrivati,
      pa ćutati i plivati,
      kako je lepo biti glup.
      Ne bavi se politikom,
      spavaj, radi, ćuti, jedi
      i ne veruj više nikom,
      lezi, dig’ se, ustaj, sedi!
      Lezi, dig’ se, ustaj, sedi!
      Kosa gori ispod šlema,
      valjamo se po prašini,
      niko od nas pojma nema,
      da smo davno u mašini,
      da smo davno u masini.
      O, kako je lepo biti glup!
      O, kako je lepo biti glup!
      Mani glavu, pasi travu,
      glup si, nisi ti u pravu,
      o, kako je lepo biti glup.
      Kako je lepo biti glup!
      Kako je lepo biti glup!
      Baš te boli šta ti rade,
      ko te laže, ko te krade,
      o, kako je lepo biti glup.
      O, kako je lepo biti glup!
      O, kako je lepo biti glup!

      Reply
  5. kašimbo

    Fotografija je iz novembra 1945. Pred izbore, posle kojih je kratkoživuća DFJ postala FNRJ.

    Reply
    1. Александра Миленковић

      Je l’ imaš i neki konkretan izvor informacije, osim svoje zdrave logike?

      Reply
  6. Milisav Marenovic

    Biće malo duži tekst, pa ko može da čita, nek proba!

    Lepo ste primetili suštinu političke „žabokrečine“ u tome da se pitanja ekonomske baze društva nikako ne spominju, ko da se ne valja, a stanovništvu se za uzvrat nudi „bolje sutra“ u vidu minornog rasta plata, koje se jure sa rastom troškova života i tako u beskraj…
    Sa stanovišta političke kaste, to je sasvim razumljivo, jer ako se postavi pitanje raspodele, ona zavisi od dominantnog svojinskog oblika (ko je vlasnik faktora proizvodnje).
    Tim pitanjem bi došli do zakljucka da nekoliko desetina familija „drži“ celokupnu privredu.
    Ovde treba istaknuti da oni ne moraju pravno da budu vlasnici firmi! Uglavnom i nisu, jer pravno gledano, u javnim preduzećima je vlasnik država, tj budžet, tj stanovništvo koje plaća porez i vraća dugove, te bi oni trebali i da prisvajaju profite po osnovu vlasništva.
    Medjutim, svedoci smo da kasta skida kajmak! Kako je to moguće? I da li postoji neko suvislo objasnjenje?
    Mnogi autori (Sismondi, Marx, Ronald Kouz, pa i Piketi danas) su se bavili raspodelom i empirijski je odavno dokazano da u uslovima visoke koncentracije kapitala (industrijalizovane zemlje), neminovno dolazi do procesa Odvajanja vlasništva i kontrole – a kontrola je moć da se prisvaja neto profit!!!
    Na faxu se to izučava isključivo na nivou preduzeća, kao teorija agencijskog problema- sukoba interesa vlasnika akcionara u velikoj firmi i menadzera upravljaca…gde smo se pitali, zasto uopste ovu glupost i učimo…a zapravo se namerno preskače društveni nivo ove pojave, čije posledice svi trpimo!

    Fora je u definiciji svojine u ekonomskom smislu (potpuno drugačije od pravnog ili sociološkog), gde se na nju gleda kao na moć prisvajanja, tj. da je vlasnik samo onaj ko raspolaže neto profitom, bez obzira na njegov pravni status!
    Stanovništvo, pa i ono školovanije, uopšte nije svesno te male, ali veoma bitne pojmivne razlike!

    U samoupravljanju smo takodje imali taj primer: vrlo visoka koncentracija kapitala u privredi (3% preduzeća raspolagalo sa 60% dohotka i zapošljavalo 40% radne snage, podaci iz 77-me), čim su direktori (menadzeri) postali kasta, dobili su moć da prisvajaju neto profite, mimo radnika-vlasnika…na kraju su oni i postali vlasnici putem privatizacije, a dodatnom koncentracijom kapitala sad i oni kao vlasnici imaju svoje „menadzere“ koje im uzimaju bar pola profita- malobrojna kasta u vrhu koja, kao i Djokovic živi od reketa…
    Ako ćemo pravo i ta kasta ima svoju kastu u vidu stanaca…
    Toma Piketi predlaže rediszribuciju dohotka kroz dodatno oporezivanje milijardera, što je, znamo, utopija!

    I pre 200 god smo imali menadzere- dahije koje su isto tako uzurpirale dohodak seljaka-vlasnika baština, pa smo se sa njima izborili, znamo kako (u BG postoji ulica Vojvode Milenka u spomen tome).
    No pre toga mora da se smrkne birokratskom aparatu i ona doba Seča knezova), a to još nije ni u najavi, pitanje je da li će to ova generacija doživeti…
    Pozdrav svima!

    Reply
    1. vilogorski

      Odlično zapaženo. Taj problem klasnih razlika i prvobitna akumulacija kapitala u našem društvu je sve izraženija i rađa užasne protuvurečnosti.Moramo priznati samima sebi da još nismo uspeli da izgradimo jasnu sliku stanja u kojem se nalazimo i koje sve više stvara jaz između siromašnij i bogatih. Zato i ne može da se organizuje stranka sa tim ideološkim odrednicama.
      Smatram da još za najmanje dve godine neće se pojaviti neki pokret koji će moći ozbiljnije da poljulja ovu ustajalu političku žabokrečinu. Jednostavno nema jasne vizije izlaska iz ove političke kvadrature kruga.

      Reply
      1. Milisav Marenović

        Ima, ima vizije izlaska…čitajte „Početak bune na dahije“ u uvodnom delu je Višnjić sve lepo objasnio iako je bio ćorav…

        Potrebno je samo da ondašnje aktere zamenite sadašnjim: dahije = danasnja politicka kasta koja živi od provizija i reketa, knezovi=birokratija koja živi od naroda, a radi za kastu, hajduci = privrednici koji rade na crno, Turska, Austrija i Rusija = danasnja medjunarodna zajednica, sirotinja raja= danasnje stanovnistvo u najamnom radnom odnosu!
        Primeticete da iako se onda „šćaše u Srbiji zemlji da prevrne i da druga postane sudija“ (promena ekonomske osnove sistema), kao i danas – tu knezovi nisu radi kavzi, a nisu ni turci izelice (birokratija i političari su za mir i stabilnost)…a sirotinja raja iako ima podstrek od nebeskih sila, ipak ne sme da se aktivira (apatija, bežanje preko…) …sve dok Djordjije ne zapovedi: „Svaki svoga ubijte subašu, žene, djecu u zbegove krijte…“
        Ali, prvo mora „seča knezova“, tj raspad birokratskog sistema…za to je neophodan finansijski krah spolja, koji bi obezvredio njihova primanja, pa bi oko 500.000 birokratije došlo u problem…pozvace oni tada sirotinju u pomoc, ali da oni pokupe lovorov venac, e tu se moramo paziti i kao Karadjordje razdužiti kneza Teodosija…čim bude bilo uspeha ukljucice se i medjunarodna zajednica, e tu valja imati Miliša velikog, a bice ga sigurno…i tek tada ce doci do promene baze drustva, kao što je i Miliš izgovorio:“Od danas više nema čifčijskog sistema! Turci nek uprte motiku na ledja, pa nek sami oru!“ I naravno, nacionalizovanu zemlju i šumu vratiti seoskoj zajednici u vidu utrine, da je svako može koristiti (a ne 53.000 ha vratiti Crkvi koja je izdaje u zakup)!!!
        E, to ce, dakle, biti promena baze i verujem da ce doci, ali mora prvo da se ispuni protokol koji nam je Filip Visnjic ostavio..

        Ne mogu da verujem da je on ćorav to video, a mi načitani, slepi kod očiju!!!
        Džaba vam škola, čitajte Višnjića!

        Reply
  7. vilogorski

    Gospodine Marenoviću, lijepo glagoljate po naški ono narodno u vidu epa.
    Tom našem epu su se divili i braća Grim, Gete, Šiler, ali to je samo ep koji nam lako trasira put ka Nebeskoj Srbiji. Tih puteva je kroz našu bogatu i tragičnu istoriju bilo mnogo. Ako je istorija samo učiteljica života, kako kažu istoričati, i kad se sve sabere., gde smo? Na početku. Ponovo seljčka buna. Slična naracija kao pre 200 godina. Koeficijent korisnog, istorijskog dejstva nula 0.
    Ovde treba prići ozbiljno i sagledati sve geopolitičke doktrine i namere velikih, i svoj mali čamac usmeriti tamo gde su talasi i bure najmanje. Da bi sačuvali ovo malo naroda i dobara što nam je kroz istoriju ostalo.
    PS.
    Zasmeta mi ovo tvoje tvrđenje:
    Kažeš – Višnjić sve lepo objasnio iako je bio ćorav…
    Filip Višnjić, moj prijatelju nije bio ćorav. Ćorav je neko kome je jeno oko oštećeno.
    Veliki Filip Višnjić je buo slepi narodni pojac nazvan od Getea SRPSKI HOMER..
    Višnjić peva o istorijskoj tragedije našeg narodnog bića. I taj pesnički ep može poslužiti samo kao naravoučenje za racionalno kordinisanje realnog aktiviteta za nalaženje održivog rešenja.
    Eto toliko.
    Pozdrav,

    Reply
  8. Libertarijanac

    Milane,

    Da počnem sa pohvalom. Uočavam da je ovo prvi tekst u kome si upotrebio reč divlji, umesto liberalni kapitalizam da opišeš ovo što nas je snašlo. Nadam se da ćeš da ustraješ u tome i da nećeš da podlegneš etno-psihološkoj mani, inatu, pa da se vratiš na staro, samo zato što te pohvalio neko ko se ne slaže sa tobom. A mnogo je važno kakve reči koristimo, jer mi mislimo rečima, ako su pogrešne reči, takve su nam i misli.

    No, ima jedna druga reč koju stalno ponavljaš, a to je preraspodela, koja više nego para uši. U objektivnom rečniku, to je samo još jedan eufemizam za pljačku. Da, pljačkaju divlji kapitalisti, ali nisu oni jedini. Kada desni vladaju, ne kažu pljačka, nego porez, kada levi vladaju, ne kažu pljačka nego preraspodela. Kako ti nisi ni klasičan levičar, ni klasičan desničar, nudim ti hranu za misli, ko zna, možda ćeš, čak i u tako intelektualno poznim godinama razmisliti, pa drugačije rasuditi. Nisi klasičan levičar (ni staro, ni novo levičar) iz razloga što nisi egalitarista, a to znači da si veoma svestan činjenice da su ljudi neutešno i neizmenljivo različiti, i da se to ne odnosi samo na fizičku kondiciju, već naročito na snagu intelekta. Zbog toga si manje ideološki radikalan od ostalih levičara, pa ima više smisla da razgovaramo. Ovog puta ti nudim misaoni eksperiment.

    Zamisli da među Srblje dođe neki radikalni i ekstremno uspešan Robin Hud i da otera i strance i u zatvor strpa sve njihove namesnike, da popiše svu imovinu Srbije, da do decimale izračuna koliko čega ima i da sve raspodeli na jednake delove po glavi stanovnika, i onda kaže „Braćo, sad radite i proizvodite, i razmenjujte što proizvedete, kako vam je volja“. Kako je Gausova kriva IQ do krajnosti precizna, vrlo brzo bi različitost inteligencija imala direktne posledice na poslovnu uspešnost i veoma brzo bi se veći deo bogatstva ponovo našao u rukama malog broja uspešnih. Međutim, već bi se tu postavilo prvo pitanje. Da li je to uopšte problem? Odnosno, da li bi grupa najsiromašnijih bila samo relativno ili apsolutno siromašna? Da li bi imala dovoljno da živi u suvom i zdravom stanu, da jede zdravo i da ima dovoljno slobodnog vremena i da živi, a ne samo radi? Da li je problem u različitosti nivoa bogatstva, što je politika zavisti, ili u apsolutnom minimumu? Odgovor na to pitanje govori da li se radi o ideološkom levičarenju ili iskrenoj brizi za ljude. Ako bi odgovor bio, da postoji netrivijalan broj ljudi koji živi u totalnoj bedi, dok neki imaju avione i kamione, što uopšte nije uvek bio slučaj u najvećem delu istorije, razlika u bedi najbednijeg i najmanje bednog je bila mala, onda se postavlja pitanje, kako pomoći bednima. Filozofski gledano, to je pitanje bez odgovora, to je više statističko pitanje. Ako bi u datom društvu postojao dovoljan broj solidarnih, ne bi više bilo bednika, a ako ne bi, bilo bi ih. Svaki pokušaj stvaranja sistema u kome bi se na neki način garantovalo uništenje bede, osuđen je na propast, zato što su društveni sistemi uvek dinamični. Oni koji bi bili najviše pogođeni pljačkom, odnosno preraspodelom bi bili oni najbogatiji, koji bi pre ili kasnije ušli u simbiozu sa vladarem ili bi ga direktno zamenili da bi zaštitili svoje bogatstvo. Nebitno je da li su to kapetani industrije ili direktori uspešnih socijalističkih firmi. Naravno, ukoliko mislimo da je kapitalizam, bili kakav, pa čak i onaj realno liberalan zasnovan na kultu egoizma, onda lako padamo u klopku da je nemoguće očekivati da bi solidarnost igrala bilo kakvu ulogu u takvom sistemu. Međutim, liberalni, za razliku od ostalih oblika kapitalizma je zasnovan na bogaćenju samo ako su naši proizvodi nekom potrebni. Kada nema subvencija, poreskih olakšica, paketa stimulansa, nacionalne ekonomije, itd, nešto se prodaje samo ako je na neki način korisno drugima, što nema veze sa pljačkom, već na uzajamnom interesu, baš kao kad Milisav i Radojica trampe kruške za jabuke. Ne znam, po kom bi to rezonu nasilna raspodela od „preuspešnih“ ka bednicima bila manje egostična, dakle psihološki destruktivna prema solidarnosti, nego efekti slobodne razmene. Kad već govoriš o bazi društva i nadgradnji, ako bi u nekom sistemu otimanje u bazi bilo legitimno, kakav bi to signal slalo ljudima? Da je otimanje u redu ukoliko si na pravom mestu, što bi u dinamici značilo da bi u mehanizme preraspodele, tamo gde se odlučuje kome i koliko uzeti, ušle iste one protuve koje danas otimaju iz desničarskog budžeta.
    Nisam siguran, ali dolazim do zaključka da je to jedan od razloga zašto stalno insistiraš na pred-građanskim Srbima, jer u tvom sistemu imaš potrebu za nadljudima, koji bi pravično obavljali preraspodelu. Mislim, zaista bi bilo bolje da su ljudi bolji, nego da su gori, ali to je nekako tautologija, nikako filozofija. Svrha civilizacije je da učini da se ljudi uklope u norme uprkos, a ne zahvaljujući svojoj prirodi. Pravo pitanje je u koje norme. Norme nasilne preraspodele ne samo da teorijiski ne funkcionišu, kao što sam gore objasnio, već smo to već i probali i videli da je propalo. Sistem oblikuje ljude, a ne ljudi sistem. Elita, kao jako mali deo ljudi dizajnira sistem. Ali ako elita komanduje, umesto da osmišljava i ustrojava, opet stvari odu u splačinu, jer komanda pretvara bilo koga, pa i elitu, u nešto bez vrednosti.

    Reply
  9. Цмок Торо..о

    За Спас Србије..СПЦ да :Узгаја,негује и ЗА ШТИ ТИ православни,природни КА НА БИС,траву,мари у ану..конопљу..за Спас Српске Православне душе на из ди са ју.Ду$а у Нос у.Србија је Косово. $erbia is Kosovo Serbia është Kosova סערביע איז קאָסאָוואָ.塞尔维亚是科索沃 Sırbistan Kosova (турски)
    In the National Comorbidity Study Replication, the use of sleeping pills or other sedatives, many of which act on GABAA receptors, was associated with a 3-fold higher risk of #suicide attempt even after adjusting for insomnia, substance use, anxiety, and mood disorder.

    Reply
  10. vilogorski

    @Libertarijanac – Sistem oblikuje ljude, a ne ljudi sistem.
    Najbolji sistem koji oblikuje ljude je tragičan za ljude. To više neće biti čovek već biće koji je izgubio slobodnu volju i sposobnost samostalnog delovanja, pod dejstvom svakodnevno bombardovanog ogromnim brojem informacija, saveta, preporika, reklama,ponuda, koje mu ne daju da razluči i zaključi, Ljudsko biće gubi mogućnost odluke izbora., Postaće osoba neobičnog ponašanja; osoba kojoj je ispran mozak.
    Pa zar to ne pratite kao alarnamtno upozorenje, još par preostalih i trezvenih intelektualaca koji dižu glas da se zaustavi civilizacijsko posrnuće u ponor ludila. Kogntivna psiholohija otima iz Božijeg naručja slabog čoveka i stavlja to slabo biće pod svoju kontrolu i garantovano večno usrećenje.
    Pročitajte i razumite Ničea.
    Veličina čoveka ne ogleda se u njegovom bogatstvu, već u njegovom integritetu i sposobnosti da na ljude oko sebe utiče pozitivno.
    Tako se od nas traži malo a nejakima je to mnogo.

    Reply
  11. Друг

    Маов тону и по тежак портрет и даље виси на капијама Тјенанмена, али се партија из идеолошког покрета трансформисала у инструмент силе и развоја каријере. Милиони чланова партије тренутно сакупљају поене на пропагандној апликацији која проверава њихово знање о говорима Сија Ђинпинга – премда се труде да случајно не премаше скор лидера своје партијске ћелије. Они који марксизам схватају обзиљно се третирају као проблематични. Када се група левичарских студената прошлог лета упустила у кампању за формирање независног синдиката у једној топионици, полиција је упала у њихове домове и похапсила њих 50-ак.

    Reply

Leave a Reply to Друг Cancel Reply

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

 

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.